Veze, linkovi
Kompjuter biblioteka
Korpa

Besomučno ubijanje Milorada Pavića

Pisala sam odmah posle sahrane Upravnom odboru SANU i Odeljenju jezika i književnosti da mi omogući neki razumni rok za selidbu, makar šest meseci od smrti, valjda se zna red u Srba! Dozvolili su mi zvanično da se u roku od 40 dana iselim. Po ciči zimi, dok u kabinetu nije radilo grejanje selila sam 10 dana ravno 3.000 knjiga potpuno sama. Nisu mi dozvolili da mi iko spolja pomogne, jer je kabinet „pod specijalnim tretmanom“, pa treba posebna papirologija, a opet, oni nemaju službu koja bi mi pomogla, tako da sam u tregerušama mic po mic iselila sve. Ispred ulaza u zgradu SANU bi me čekao nosač i tek tada mogao da mi pomogne.

Pločica sa imenom Milorada Pavića na kabinetu, skinuta je odmah po predaji ključeva.

Pavićevu sahranu sam platila potpuno sama do poslednje pare. Ravno 130.000 dinara, uključiv i upotrebu mikrofona. Bila su dva govornika, tako da su mikrofoni plaćeni 2x po 6.000 dinara. Ne mogu da grešim dušu, grobnicu u Aleji velikana je dao Grad, a sin je platio uklesivanje slova na ploču.. Piše: „Milorad Pavić, književnik“. To je sve. Slovo je koštalo 130 dinara komad.

Na sahrani se nije pojavio ni Ministar za kulturu, ni njegov izaslanik. Niti bilo koji zvaničnik osim gradonačelnika Dragana Đilasa i Prestolonaslednika sa suprugom. Milorad Pavić je 25 godina aktivno reprezentovao svoju zemlju na svim jezicima sveta i bez ikakvog preterivanja kažem da je predstavljao i predstavlja srpski brend u svetskoj kulturi. Druga je stvar što to znaju sve zemlje osim Srbije.

Komemoraciju posle Pavićeve smrti organizovali su samo ambasadori Srbije u Crnoj Gori i Mađarskoj. Prva „srpska“ komemoracija održana je gotovo 2 meseca po smrti. Prvo u PEN centru, a zatim u SANU. Niko od brojnih Pavićevih izdavača do dan danas nije napravio makar veče sećanja na svog pisca od kojeg je decenijama imalo, ako ništa drugo, bar priličnu materijalnu dobit. Sticajem okolnosti kada je Miroslav Dereta umro, ja sam mu održala zvanično posmrtno slovo u knjižari „Dereta“ pred brojnim novinarima i poštovaocima njegovog izdavačkog pregnuća.

Za komemoraciju Paviću u PEN centru sam saznala iz novina tog dana kada se održavala. Kada sam pozvala funkcionera PENa, Mihajla Pantića sa pitanjem zašto niko od porodice nije obavešten, rekao mi da to i nije predviđeno za porodicu nego za članove i simpatizere PENa!!! Inače, komemoracija u SANU je bila jedinstvena zato što nije bilo minuta ćutanja. Govornici su odmah počeli svoja izlaganja. Ko će još da se zamajava odavanjem poslednje počasti svom redovnom članu?!

CEO TEKST.

Jedna drugačija biografija

Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.

Rodjen sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Skorpija), po asteckom horoskopu Zmija.

Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedju ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pusio mirisljavi duvan za lulu. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao jos dva puta). Najzad, u jednoj stenari, gde sam se nasao bezeci od anglo-americkog bombradovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta pretvaranja u razlicite opcinjujuce zivotinje.

Voleo sam dva Jovana - Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).

Mnogo vise ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom zivotu. Sa jednim izuzetkom koji jos traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.

Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji.

Napisao sam roman u vidu rec nika, drugi u obliku ukrstenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti u vidu prirucnika za gatanje kartama tarot. Trudio sam se da sto manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; zivi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve vise pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.

Na moje zaprepascenje knjige su mi do sada prevedene 73 puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju.

Kriticari u Francuskoj i Spaniji zabelezili su da sam prvi pisac 21. veka, a ziveo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.

Znao sam da ne treba dodirivati zive rukom kojom sam u snu dotakao mrtvaca.

Najveca razocaranja u zivotu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.

Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomrazenijeg naroda na svetu - srpskog naroda.

XXI vek za mene je poceo pre vremena, 1999. godine, trecim bombardovanjem, kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj zivim, Dunav, otada nije vise plovna.
Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom miloscu podarivsi mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio mozda bas zbog te radosti.

 

         
Twitter Facebook Linkedin Pinterest Email
         

Budite prvi koji će ostaviti komentar.

Ostavite komentar Ostavite komentar

 

 

 

Veze, linkovi
Linkedin Twitter Facebook
 
     
 
© Sva prava pridržana, Kompjuter biblioteka, Beograd, Obalskih radnika 4a, Telefon: +381 11 252 0 272