Veze, linkovi
Kompjuter biblioteka
Korpa

Novi roman Davida Albaharija - Kontrolni punkt

Zašto roman o ratu? I zašto tek sada?

- Prethodni roman je bio roman o ljubavi, erotici, a ljubav je takođe neka vrsta rata, ili može da se pretvori u to. Ta moja prethodna knjiga „Ćerka” je jezički bila znatno drugačija od mog uobičajenog pripovedačkog postupka, pa sam želeo da napravim još jednu knjigu koja nosi nešto od te različitosti, drugosti. Želeo sam da ispričam neku priču kakvu do sada nisam pričao. I ranije sam pisao o ratu, u romanima „Mamac”, „Snežni čovek”, „Svetski putnik”, samo sam tamo obradio temu nekog konkretnog rata u istoriji. Ali ovde me je zanimalo da napišem knjigu o jednom ratu koji je iznad svih ratova, o ratu koji je praotac ratova, o ratu koji nije lociran nigde, koji se ne događa nigde, a zapravo može da se događa svuda i da bude svačiji rat. Knjiga o nečemu što bih ja voleo da ne postoji i da nikada više ne započne.

David Albahari: Kontrolni punkt

PORUČITE KNJIGU

Ipak, u pojedinim delovima romana se prepoznaje naš rat?

- Knjiga na nekim mestima dotiče nešto što može da liči na našu situaciju jer, naravno, pisana je za naše čitaoce, za nekoga ko će nešto prepoznati. Ali, iako postoje takve scene, one su pisane samo zbog brzog prepoznavanja, ali svakako nisam hteo da pišem knjigu koja bi bila neka vrsta odgovora na to što se događalo kod nas. Hteo sam da prikažem da rat može da bude u svakome od nas, i da to može neko da nam nametne ili prosledi kao nešto što je neminovno, a da mi o tome čak nismo ni razmišljali. Pokazao sam kako čovek može da bude žrtva propagande, ili tumačenja situacije koju vam neko usadi uz pomoć televizije. Zato je priča o ratu mom romanu apsurdna priča, i u jednom trenutku sam shvatio, možda je to malo neodgovorno od mene kao pisca, ali meni se to tako dopalo, kao da sve njih opisujem da čekaju autobus na autobuskoj stanici u Novom Sadu, i najednom se ta knjiga pretvorila u čekanje autobusa.

 

Niste padali u iskušenje da arbitrirate na temu konkretnih događaja i nacija, krivice, odgovornosti? To je jedna od omiljenih tema mlađih književnika, a i javnosti uopšte u Srbiji.

- Nisam padao u iskušenje da uvodim bilo kakvo precizno nacionalno određenje, jer smatram da pisci ne treba da pozivaju na rešenje, na ovaj ili onaj način. Različiti pisci različito misle, ali čak i da ih slušamo, ko od njih govori istinu? Možete vi da izaberete neko od njih, ali koje je od tih mišljenja o ratu ispravno, istinito? Ko to garantuje? Ko je taj koji će doći i reći - ovi su krivi? Ja nisam hteo da ulazim u te stvari. Hteo sam da i onaj čitalac na Novoj Gvineji pročita ovaj roman kao priču o jednom opštem ratu.

 

I zato je rat u vašem romanu apsurdan, potpuno?

- Rat je namerno prikazan ko niz apsurdnih, nestvarnih, grotesknih scena. Sumornih. Sve je tu što postoji u ratu - i grupna silovanja, politička nadmetanja, lična tragedija, tragedija pojedinca koji se našao na mestu na kome ne želi da pripada, ludilo... Za mene je „Kontrolni punkt” antiratna priča.

 

Kako izgleda gledati nas iz demokratske i civilizovane Kanade?

- I u Kanadi svašta može da se desi. I ona ima svoju „političku situaciju”, pitanje podela, Kvebek, taj nestabilan odnos Kanađana francuskog i anglosaksonskog porekla. Sada mi je prijateljica Kanađanka rekla da piše politički roman. Iznenadio sam se i pitao je zašto to radi, mislio sam da tamo ljudi ne brinu o politici. Ona mi je odgovorila - zato što ne mogu više da trpim ovaj fašizam. Zbunjeno sam je pogledao, a onda mi je ispričala kako su u Alberti, provinciji u kojoj živim, konzervativci već 40 godina na vlasti, pa se pita - gde počinje, a gde se završava demokratija. I koliko je demokratski ako 90 odsto ljudi izabere vlast koja je nemilosrdna prema nekim drugačijim oblicima življenja... Da je takvo stanje u nekoj drugoj državi, tzv. slobodni svet bi rekao - ovo je fašizam. Jer fašizam i jeste došao kada je jedna stranka preuzela potpunu kontrolu. Videćemo kakav će njen roman biti.

 

Dobili ste nagradu „Stefan Mitrov Ljubiša”...

- Obradovala me je ova nagrada, koja je u međuvremenu postala međunarodna. Pre mene su je dobili Ronald Harvud, Đerđ Konrad, između ostalih, fino je to društvo. Osim toga, znam da je to izabrao žiri čiji su članovi bili iz Novog Sada, Podgorice i Zagreba, tako da nagrada očigledno pokušava da pokrije bivši prostor Jugoslavije i šire. Jedino me je potreslo to što se dodeljuje za celokupno delo, jer nije moje delo još gotovo. Kada čitate obrazloženje, sve su to neki konačni glagoli - „uticao je na generacije pripovedača”.  IZVOR

 

         
Twitter Facebook Linkedin Pinterest Email
         

Budite prvi koji će ostaviti komentar.

Ostavite komentar Ostavite komentar

 

 

 

Veze, linkovi
Linkedin Twitter Facebook
 
     
 
© Sva prava pridržana, Kompjuter biblioteka, Beograd, Obalskih radnika 4a, Telefon: +381 11 252 0 272