TCP/IP protokol i njegov istorijat
TCP/IP je uveden u ARPANET mrežu sa malo otpora. Nisu svi sajtovi bili spremni da konvertuju svoje protokole, zato su Vinton Cerf, Jon Postel i TCP/IP tim isključili brojeve kanal NCP mreže na ARPANET IMP-u na čitav dan sredinom 1982, tako da su samo sajtovi koji koriste TCP/IP mogli da operišu. Da bi naglasili svoj stav, oni su ponovo isključili NPC na puna dva dana kasnije te jeseni. Potpuni prelazak je izveden 1. januara 1983. godine, bez većih problema, mada je nekolicini sajtova trebalo čak puna tri meseca da prepodese svoje sisteme.
1994. godine, US Department of Defense je proglasila TCP-IP stadnardom za sve vojne računarske mreže, što joj je dalo visok profil i stabilno finansiranje. 1985. godine, Dan Lynch i Intenret Architectire Board su održali trodnevnu radionicu za TCP/IP za računarsku industriju, kojoj je prisustvovalo 50 istraživača i 250 predstavnika proizvođača. Ovaj sastanak je pomogao u popularizaciji TCP/IP-a u računarskoj industriji i pokrenuo razvoj nekoliko TCP-IP mrežnih proizvoda od različitih kompanija, što je bio početak pretvaranja ovog protokola u komercijalni standard. Septembra 1998. godine Lynch je organizovao Internet konvenciju koja se kasnije pretvorila u Interop trgovački šou. Pedeset kompanija je pozvano na prvi šou kako bi demonstrirale interoperabilnost njihovih TCP/IP paketa, a prisustvovalo je i pet hiljada inženjera. Demonstracija interoperabilnosti je bila uspešna, i potvrdila je otvoreni dizajn mreže i potvrdila da ovaj standard može da postane odličan proizvod. Interop šou je porastao do neslućenih veličina u sledećih dvanaest godina, i održava se svake godine na novoj lokaciji po čitavom svetu. TCP-IP, koji je originalno razvijen za bežične pakete niske pouzdanosti u radio mrežama, sada je najpouzdanija i široko rasprostranjena mreža u svetu. IPv4 verzija razvijena 1970. godine je i danas standardni protokol u upotrebi.
Ipv6
Zbog ogromnog rasta Interneta kroz 1990-te godine došlo je do naglog smanjenja broja slobodnih IP adresa pod IPv4 protokolom, koji nikada nije bio dizajniran da raste do ovog nivoa. Da bi se dobilo više adresa, treba vam više bitova, što znači duže IP adrese, što opet traži novu arhitekturu koja povlači za sobom promene u softveru za rutiranje. Drugim rečima, potrebna je radikalna promena u vezi koje svi treba da se slože, promena koja ne može brzo da se sprovede.
Nakon razmatranja više predloga, IETF se odlučila za IPv6, koji je predložen januara 1995. godine u RFC 1752, i ponekad je poznat i pod imenom Next Generation Internet Protocol, ili IPng. Od tada, veliki broj organizacija, kao što je IPv6 Forum radi na njegovoj širokoj implementaciji.
Do 2004. godine, IPv6 je bio široko dostupan u industriji i podržan od većine novih mrežnih oprema. Praktične informacije su počele da se dobijaju iz iskustva dobijenih u integraciji sa postojećim mrežama.