Veze, linkovi
Kompjuter biblioteka
Korpa

Pisci u vestima: Kusturica i večna borba da se dokaže da je smrt neprovjerena glasina

Kusturica i Dostojevski

Letos ste najavili roman o Dostojevskom (Dragi Fjodor) a zatim i snimanje filma o Fjodoru Mihailoviču. Dokle ste stigli sa pisanjem? Kako bi glasila eventualna posveta (ili moto) na početku romana?

- Razgovaraju dvojica Amerikanaca: „Moral? Ima li to akcije na Volstritu?“, pita prvi. „Nema“, odgovara drugi. „Onda to ne postoji.“ To je anegdotski pristup stvarima, ali ta rečenica postoji u mom romanu koji ne namerava da vrati moral u igru i bude na onom mestu na kojem je bio u prošlom veku. Moj roman želi da uporedi vremena i preko te razlike sugeriše nam i kazuje gde smo i podseća nas šta su bile nekada moralne vrednosti a šta su sada, kako je čovečanstvo od zgražavanja nad jednim ubijenim čovekom dospelo u period kada se ljudima vade organi naživo a najhumaniji centri žmure pred tom činjenicom.

Kako vidite ulogu mislioca u ovom svetu punom lutanja, nesigurnosti, haosa?

- Postoji mera u kojoj je taj mislilac marginalizovan. Zato što se društvo razvija ne po vrlinama nego po funkcijama. Pedesetih i šezdesetih godina imali smo najveća filmska imena. Verovali ili ne, danas imamo veći broj dobrih filmskih autora nego tada, ali su gurnuti, skriveni, defunkcionalizovani. Na delu je nešto što je mislim protestantski recept: uspešan moram biti, a da li ću biti dobar, to zajebi. Maksima mislim, dakle postojim danas je postala: Ako nisam neko, neđe, što bi rekao Matija, mene u stvari i nema. To je posledica terora tržišta koje vlada svetom.

U kojoj istorijskoj ličnosti se najviše prepoznajete?

- Ja sam sebe rasporedio u više njih (smeh). Godine 2014. će biti stogodišnjica Prvog svetskog rata, to jest njegovog formalnog početka. Najveće iskušenje koje nas čeka je kako da odbranimo ono što se da odbraniti, a to je da je Mlada Bosna bila organizacija koja je delovala na patriotskim osnovama. Postalo je sumnjivo izgovoriti reč patriota, a ja sam tu vrlo staromodan. Gavrilo Princip je ubio Franca Ferdinanda na okupiranoj teritoriji. Dakle, nije išao u Beč da bi nekoga ubio. Sada dolazimo do tačke koja je tu najzanimljivija, a to je Ivo Andrić. On je bio deo Mlade Bosne i robijao je zbog nje. Zašto bi tako plemenit čovek, uostalom nosilac Nobelove nagrade, bio deo jednog koncepta po kojem je odbrana od propale monarhije bila odbrana nacionalnih ciljeva? Mislim da je tu identifikacija jasna. Naravno, ne bih ja sebe lako video kako pucam u nekoga. Kao što, uostalom, ni tom Gavrilu Principu taj pištolj i bomba nisu stajali. Tu bombu i taj pištolj njemu je stavila u ruku velika nevolja u kojoj je čitav narod bio. Pa je to kasnije iskorišteno kao okidač svetskog rata. Ali to uopšte nije bio razlog svetskog rata. Verovati još uvek da je Gavrilo Princip pokrenuo taj rat besmisleno je i tupo, kao i neverica da je Nemačkoj trebalo da krene prema Bliskom istoku i da pokrene samo jedan u nizu ratova koji su se vodili zbog nafte, a ne zbog Srbije i njenih pesnika.
 
Čitajte Blic.

Smrt je neprovjetena glasina


Naručite knjigu.

 

         
Twitter Facebook Linkedin Pinterest Email
         

Budite prvi koji će ostaviti komentar.

Ostavite komentar Ostavite komentar

 

 

 

Veze, linkovi
Linkedin Twitter Facebook
 
     
 
© Sva prava pridržana, Kompjuter biblioteka, Beograd, Obalskih radnika 4a, Telefon: +381 11 252 0 272