Prijatelj iz beogradskog nadrealističkog kruga Đorđe Kostić zabeležio je: „Vučo je čovek izvanredno vešt u stvaranju poetskih efekata; umeo je da reči izmešta tako da one nikada nisu izneveravale stvaranje značenja povezanih sa pobudama.“ Rođen na Slaviji, u kući (danas poznatijoj kao prvi „Mekdonalds“ u Beogradu) koju je podigao njegov otac Đorđe, Aleksandar se s porodicom često seljakao. Sa Slavije, premestili su se u Zmaj Jovinu (danas je to Muzej grada Beograda), koja je bila u njihovom vlasništvu, ali je posle finansijskog kraha 1929. sva imovina otišla u nepovrat. Nekoliko narednih godina živeli su u iznajmljenim stanovima čiji su vlasnici bili njihovi prijatelji, da bi se skrasili na trećem spratu u Jevremovoj. Tu je, zahvaljujući i piščevoj supruzi Julijani - Luli, za vreme i posle Drugog svetskog rata nastao veliki književni salon, u koji su redovno dolazili Dušan Matić, Oskar Davičo, Marko Ristić, Rodoljub Čolaković, Josip Vidmar, Miroslav Krleža, a pre svih Ivo Andrić, kome je bio kum na venčanju. U tom stanu napisana su njegova najpoznatija dela i vođeni veoma zanimljivi razgovori koji su uticali na razvoj književne misli i kulturne delatnosti tadašnje Jugoslavije, između ostalog i zbog toga što je Vučo godinama bio sekretar Udruženja književnika Jugoslavije.
Dušan Matić, Aleksandar Vučo, L’, 1930
Redovno su se okupljali i tada mladi pisci Petar Džadžić, Muharem Pervić, Milosav - Buca Mirković i mnogi drugi. Među njima je bio i Slobodan Glumac, prvi glavni i odgovorni urednik „Večernjih novosti“, koji je o Vuču zapisao i ovo:- Začinjao je mnogo šta; bio je od onih koji pokreću - uvek okrenuti novom, nepoznatom, izazovnom. Nije li on naš prvi pesnik „crnog humora“? Nije li, posle Zmaja, a pre Duška Radovića, jedan od trojice glavnih pokretača tokova u srpskoj poeziji za decu? Nije li jedan od najoriginalnijih stvaralaca novog književnog jezika? Nisu li knjige „Gluvo doba“ i „Marija Ručara“, pisane (zajedno sa Dušanom Matićem) u poetici različitoj od one koja je Vučova, pisana po „društvenoj porudžbini“, s političkim izrazitim opredeljenjem, među najboljim primerima srpske socijalne književnosti uoči rata? Nije li njegovo posleratno književno delo, romani „Raspust“, „Mrtve javke“, „Omame“, „Poema Mastondonri“ - visok domet jedne poetike koja se nesumnjivo potvrdila?
LINK.
Acika, kako su ga prijatelji od milošte zvali, pored toga što je napisao osam romana i četrnaest pesničkih knjiga, pisao je filmske kritike, uređivao časopis „Film“, list „Svedočanstva“, bio predsednik Komiteta za kinematografiju i direktor „Zvezda filma“ u vreme kada se podizao Filmski grad u Košutnjaku.LINK.
© Sva prava pridržana, Kompjuter biblioteka, Beograd, Obalskih radnika 4a, Telefon: +381 11 252 0 272 |
||