Čistunstvo, Čistunstvo, Čistunstvo, Čistunstvo i Jelena Lengold
ČISTUNSTVOAko si procenio da ti se magareće uši ne uklapaju sa stajlingom, onda batali pisanje
Pričao mi je jednom jedan pisac o svom savršenom braku. Rekao mi je
kako, za tridesetak godina zajedničkog života, nikada nije primetio da
je njegova žena bila ,,u onim danima”, te da je nikada nije video dok se
šminka, uvija viklere, čupa obrve, depilira noge ili radi bilo šta od
tih prizemnih aktivnosti, za koje je ovaj pisac verovao da treba da
ostanu stvar duboke intime koja se ni sa kim ne deli, kao ni
upotrebljena maramica. U ovoj idili dosta im je pomagala činjenica da im
je stan bio veoma prostran, sa dva kupatila na dve strane sveta, te je
svako mogao diskretno da obavlja svoje ovozemaljske potrebe.
Pisac je inače bio jedan od onih vrlo ambicioznih i solidno
netalentovanih. Pričalo se da ni njegov izdavač nikada do kraja nije
pročitao nijedan njegov roman. Ako vam kažem još koju reč o njemu,
znaćete ko je, a to mi nikako nije cilj. Nije bitan on, bitno je
čistunstvo. A nekako, baš to čistunstvo mi se čini kao najpogubnija
stvar za bilo koga ko ima ambiciju da bude pisac.
Pisanje je nalik sedenju na rubu nekog šahta. Podigneš taj teški
poklopac i sedneš. Ne podmetneš ni novinu, sedneš onako na beton, pa šta
ti bude. Mlataraš nogama nad ambisom ispod sebe, njušiš mirise
sopstvene kanalizacije i čekaš šta će sve da izgamiže. Jedno je sigurno:
ne postoji šaht koji miriše ugodno. Ako ste gadljivi na sopstvene
mirise i mirise svega što vas okružuje, promašili ste profesiju.
Smešni su mi oni pisci koji u svojim knjigama ne uspevaju da obuzdaju
narcizam. Oni koji nikad ne ukapiraju razliku između svog junaka i sebe
samog, udešenog za nedeljni ručak kod stroge tetke. Smešni su mi pisci
kojima kroz čitavu knjigu probija neodoljiva i više nego očigledna
potreba da budu pametni, lepi, svetski ljudi, načitani, omnipotentni,
seksualno i intelektualno nezasiti. I povrh svega, moralno superiorni!
Junak, on možda i može da bude moralno superioran, ali ako se ispostavi,
a lako se ispostavi, da to nije junak, već u stvari autor, onda čitava
stvar dobija taj komični element, baš tamo gde bi trebalo brada da nam
zadrhti i uzdah da nam prođe telom.
Ako bismo uzeli neki dobar mikroskop i pogledali svoje dlanove, čak i
nakon dugotrajnog pranja ruku, videli bismo kako po nama šetaju razna
stvorenja sa mnogo nogica i pipaka. Gadno, ali istinito. Pisanje mu
otprilike dođe kao nešto takvo. Taj isti mikroskop, samo usmeren negde
na unutra. Tamo gde je zadah tela najintenzivniji. Duboko verujem da
nema pravog pisca bez sposobnosti da se suoči sa najružnijim delovima
svog bića. Da se zgadi nad samim sobom. I da zatim nadvlada onog
malograđanina u sebi koji će od njega zahtevati da prikrije to gađenje.
Pisanje nije gospodski posao. Naprotiv, pisanje je prljav posao i
borba neprestana, sa sopstvenim slabostima, sa kukavičlukom, sa sujetom,
sa strahom da se uperi svetlo tamo gde još nikog nismo puštali od dana
kad su nam oteli nošu i izmarširali nas u kupatilo. Pisanje je gledanje
horor filma, na groblju, negde oko ponoći, u petak, trinaestog. Ko
vrisne – magarac!
Stvar je u tome da sebi dopustiš da vrisneš i da ispadneš magarac.
Međutim, ako si procenio da ti se magareće uši ne uklapaju sa
stajlingom, onda batali pisanje. Uvek ti ostaje da se baviš marketingom
ili tako nečim fensi i profitabilnim, pa da cela familija i komšiluk
budu ponosni na tebe. LINK. Knjiga koju, možda, niste čitaliVašarski mađioničar donosi priče o ljubavi i žudnji, o gradu i erotici, o svakodnevici i strasti. NARUČITE KNJIGU.